Rembrandt - Lionello Puppi:

Rembrandt  (puno ime Rembrandt Harmenszoon van Rijn), nizozemski slikar i bakropisac (Leiden, 15. VII. 1606 – Amsterdam, 4. X. 1669). Najznačajniji i najsvestraniji umjetnik u nizozemskoj umjetnosti XVII. st. Učenik osrednjega slikara Jacoba van Swanenburgha u Leidenu (1619–22) i P. Lastmana u Amsterdamu (1624), od kojega je preuzeo kompozicijska rješenja i uporabu zagasitih boja u biblijskim i mitološkim prikazima (Kamenovanje sv. Stjepana, 1625). Od 1625. samostalan slikar u Leidenu. – U leidenskome razdoblju (1625–31) izradio je veći broj slika maloga formata pretežito biblijske tematike s likovima smještenima u sumračne interijere osvijetljene jakim mlazovima svjetla (Tobija i Ana, 1626; Sv. Pavao u tamnici, 1627; dvije inačice Prikazivanja u hramu, 1628. i 1631; Portret majke kao proročice Ane, 1631). Oko 1630. započeo je izrađivati bakropise, uglavnom realističke studije fizionomija (Rembrandtov otac i Prosjak, 1630; Rembrandtova majka, 1631). Potkraj 1631. preselio se u Amsterdam, gdje se 1634. oženio bogatom Saskijom van Uylenburgh, a nakon njezine smrti 1642. živio je s Hendrickje Stoffels. – Drugo, amsterdamsko razdoblje (1631–42) započelo je naturalističkim skupnim portretom Anatomija dr. Tulpa (1632), a završilo također skupnim portretom Družba amsterdamskih strijelaca s kapetanom Fransom Banningom Cocquom, tzv. Noćnom stražom (1640–42), remek-djelom skupne kompozicije i nedosegnute kolorističke ljepote. U tom je razdoblju Rembrandt izradio velik broj portreta (među kojima se ističe nekoliko Saskijinih, gdje je redovito prikazana u raskošnoj odjeći i s bogatim nakitom: Saskija u profilu, 1633; Saskija kao Flora, 1634; Saskija s crvenim cvijetom, 1641) i autoportreta, biblijskih (ciklus od 5 slika Muka Kristova) i mitološke kompozicija (Ganimedova otmica, 1635; Danaja, 1636) te krajolike (Krajolik s kamenim mostom, 1638). – Treće razdoblje (1642–56) obilježeno je oslobađanjem od barokne narativne kompozicijske sheme, smirivanjem tona i produbljivanjem psihološkog izraza likova u kompozicijama s biblijskim sadržajem (Suzana i starci, 1647; Betsabeja, 1654; Krist i Samaritanka, 1655) i portretima (Portret Titusa za pisaćim stolom, 1655; Hendrickje kao Flora, 1657). Tehnički savršeno izvedeni bakropisi, često naglašene dramatičnosti, dosegnuli su vrhunac u majstorskom ostvarenju chiaroscura (Tri drveta, 1643; Jan Six s knjigom, 1647; Krist liječi bolesne, nazvan Bakropis za stotinu forinti, 1649; Školjka, 1650; Tri križa, 1653; Faust, oko 1653; Predstavljanje Krista puku, 1655). – U posljednjem razdoblju nastala su djela savršene produhovljenosti u kojima je stvarnost prisutna kao ideja. Biblijske su teme ostvarene potpuno slobodno, često su uklopljene u građanske interijere, a likovi su u suvremenoj odjeći (Jakovljev blagoslov, 1656; David svira harfu pred Saulom, 1657; Povratak razbludnoga sina, 1660). Tada su nastali i posljednji portreti (veliki skupni portret Predstavnici suknarskoga ceha, tzv. Staalmeesters, 1662; Židovska nevjesta, 1663; Lukrecija, 1666; Žena s nojevim perom u ruci, 1667) te autoportreti. Rembrandt je slikao i mrtve prirode (Oderani vol, 1655). Trajno nadahnuće bio mu je vlastiti lik; u ulju i bakropisu izradio je oko 100 autoportreta koji pokazuju sve faze njegova slikarskoga razvoja i sazrijevanja; prve je izradio oko 1628., a posljednji 1665. U portretima i autoportretima ostvario je vrhunac humanizacije ljudskoga lika; ljudske figure oblikovao je oplemenjenim realizmom i jakim dramatsko-psihološkim izrazom. Kao slikar i grafičar otkrio je i utvrdio najsuptilnije nijanse i prijelaze između polusvjetla i polutame. U prividno suzdržljivu koloritu, svedenome na zagasite, ponajviše smeđe tonove, prigušeno trepti bogatstvo zlatnih šara, koje ispod mutne patine sjaje nadnaravnom ljepotom. Njegov opus sadrži oko 700 ulja na platnu, 300 bakropisa i 1800 crteža perom, koje je često lavirano. Rembrandtov utjecaj na tadašnje nizozemsko slikarstvo bio je golem. Njegovi izravni učenici bili su: G. Dou, G. Flinck, F. Bol, C. Fabritius, Aert de Gelder, G. van den Eeckhout i S. van Hoogstraten. Kao slikar bio je manje cijenjen nego kao bakropisac sve do druge polovice XIX. st., kada je otkrivena sva veličina njegova genija i kada je dobio mjesto koje mu pripada u svjetskoj povijesti umjetnosti. Kuća u kojoj je živio sa Saskijom pretvorena je u muzej.