knjiga Giacomo Scotti - Sjeme revolucionarne Istre, život i djelo Giuseppine Martinuzzi "crvene učiteljice" :

MARTINUZZI, Giuseppina (Giuseppa), spisateljica, učiteljica i političarka (Labin, 14. ili 16. II. 1844 — Labin, 25. XI. 1925). Podrijetlom iz doseljene furlanske graditeljske obitelji. Školovala se u oca Giovannija (1807–1895), neko vrijeme labinskoga načelnika, učiteljske ispite položila 1873. i 1875. Radila u školama u Labinu 1873, Galižani 1873–75. i Muggi 1875–77. te od 1877. do umirovljenja 1905. u Trstu, gdje je razvila plodnu političku, društvenu i kulturnu djelatnost. Politički se oblikovala pod utjecajem talijanskoga iredentizma i obiteljskoga prijatelja T. Lucianija. U Trstu 1888. pokrenula i vodila književni list Pro patria, koji je nakon zabrane objavljivala pod imenom Pro patria nostra 1889–90. Djelujući još potkraj 1880-ih kao tajnica Tršćanskoga radničkoga društva (vodila žensku i kulturnu sekciju), od 1896. bila je članica Socijalističke partije Italije, aktivna u omladinskoj organizaciji, te je u prvim desetljećima XX. st. postala jednom od vodećih tršćanskih i istarskih socijalistica; zauzimala se za kulturno uzdizanje podređenih društvenih slojeva, osobito za prava radnika, žena i djece, inicirala osnivanje zadružnih i ustanova socijalne skrbi, držala predavanja (Trst, Pula, Labin, Kopar) te surađivala u socijalističkim glasilima. Utemeljila 1905. i do 1919. vodila Žensko socijalističko društvo u Trstu. Bila je članica Stalnoga općinskoga odbora Trsta 1904. i Izvršnoga komiteta Socijalističke partije Italije 1914–18. U KP Italije od osnutka 1921, politička tajnica njezine ženske organizacije u Trstu do 1922. Književni joj je rad nadahnut svjetonazorskim i političkim idealima te izrazito angažiran. Pisala je rodoljubne i socijalne pjesme, u kojima je pozivala na oslobođenje radničke klase, a emotivnošću se izdvajaju stihovi protkani nostalgijom za rodnim krajem; tiskala ih je u periodicima La Scuola di Pico (Mirandola 1874–76), LʼEco di Pola (1886–88), L’Indipendente (Trst 1886), La Penna (1886–87), La Scolta (1886–87), La Donna (Bologna 1887), L’Arte (Trst 1890), Le Alpi Giulie (1892), Il Raccoglitore (Rovereto 1894–96), Mente e cuore (Trst 1895–96), Pagine friulane (Udine 1897), Il Lavoratore (Trst 1899–1900), Il Popolo istriano (1899) i Il Giornaletto di Pola (1910) te u knjizi Miosotidi per Michele Buono (Trst 1890). Najuspjelije joj je djelo povijesno-društvena poema Ingiustizia (1907), u kojoj, težeći objektivnoj naraciji lirske građe, evocira labinske i šire istarske povijesne teme, a bavi se i aktualnim zbivanjima. U trima novelama naslovljenima Fra gli irredenti (1899) sentimentalnom tendencioznošću, djelomice na tragu E. De Amicisa, tematizira bijedu siromašnoga tršćanskoga svijeta, a u zbirci kratkih proza Fra Italiani e Slavi (1914) promiče jedinstvo Slavena i Talijana.