Alessandro Baricco - Svila

Svaka pripovijest ima svoj zvuk. Ova je prožeta bijelom glazbom. To valja odmah reći, jer bijela glazba neobična je i često zbunjujuća: izvodi se tiho, u sporom ritmu, a uz nju se kreće gotovo neprimjetno. Kad je savršeno odsvirana, nalikuje šumu tišine, a oni koji je, gotovo nadnaravno, plešu djeluju kao da miruju. Bijela glazba iznimno je zahtjevna i teška za izvesti. Tu zapravo nemam mnogo više za dodati. Možda samo napomenu da je radnja smještena u devetnaesto stoljeće, kako nitko ne bi očekivao avione, perilice rublja ili psihoanalitičare. Njih ovdje nema. Možda u nekoj drugoj priči.

sitna posveta, vrlo dobro stanje knjige